Makarska zanimljivosti/povijest  

Makarska je smještena u prirodno zaštićenoj luci, zatvorenoj s jugoistoka rtom Osejava, a sa sjeverozapada poluotokom Sv. Petar. Grad se amfiteatralno širi prema padinama planine Biokovo (1762 m) koja je štiti od prodora kontinentalne klime te ima bujnu mediteransku vegetaciju, blagu zimu, duga i topla ljeta s osvježavajućim maestralom. Sunce je obasjava više od 2750 sati godišnje s temperaturom zraka višom od 20°C od lipnja do rujna, a prozirno more od lipnja do listopada ima temperaturu iznad 20°C.
Grad Makarska zauzima prostor od 8.857 ha (od čega je 2.536 ha Park prirode ''Biokovo'', 5.063 ha je površina mora i 1.256 ha je površina kopnenog dijela Grada).

Grad Makarska ima 13 418 stanovnika prema zadnjem popisu stanovništva. Prema podatcima iz 2001. godine gustoća naseljenosti iznosila je 360,2 stanovnika po km2.
U ljetnoj sezoni Makarsku posjeti više od 15000 posjetitelja. Najvažnija grana gospodarstva u gradu Makarska je turizam. Zemljopisnim položajem i kulturno-povijesnim značajem Makarska je od svog postanka središte hrvatske mikroregije - Makarskog primorja.

Zbog svog jedinstvenog položaja Makarska je bila naseljena još u neolitiku, prije 8000 godina, što potvrđuju nalazi iz pećine Bubnjavača u Velikom Brdu. Antičko razdoblje potvrđuju brojni nalaz na Trgu fra Andrije Kačića Miošića, pokraj Franjevačkog samostana, na Glavici, u Donjoj luci i na poluotoku Sveti Petar. Prvi spomen antičkog naselja Inariona, kao stanice na obalnoj cesti Salona-Narona, donosi tabula Peutigeriana u prvoj polovici 4. stoljeća. U aktima salonitanskog sabora od 4. svibnja 533. godine navodi se Mucurum kao mjesto u kojem je utemeljena biskupija.

U Ravenatovom itineraru iz 7. stoljeća naselje se spominje i kao Aronia id est Mucru. Tijekom srednjeg vijeka županija Mokro je u sastavu Neretvanske kneževine i postaje respektabilna pomorska sila.
Mletački dužd Petar Kandijan, došavši pod Mucules 18. rujna 887. godine, poražen je u velikoj pomorskoj bitci.U narednim stoljećima, u borbama za vlast, smjenjivali su se bribirski knezovi, bosansko-hercegovački vladari, ugarsko-hrvatski kraljevi i Venecija. Pod današnjim imenom Makarska se prvi put spominje 1502. godine. U doba turske vladavine Makarska je bila središte nahije Primorje, uvrđena s tri kule. Makarska je pripojena Mletačkoj republici 1684. godine. Pod stogodišnjom vladavinom mletačkog lava nastajali su temelji budućeg grada. Narednih stotinjak godina, za vrijeme francuske i austrijske vladavine, grad doživljava svoj kulturni i gospodarski uspon.

Najviše traga na izgled grada i formiranju života njegovih stanovnika ostavila je Venecija. Tada se formira barokna jezgra grada, a stanovnici usvajaju Europsku kulturu i povezuju se sa susjednim regijama. Iz toga razdoblja ostala nam je crkva Svetog Marka, crkva Svetog Filipa, Mletačka česma, nekoliko kasnobaroknih palača te crkva Svetog Petra koja je izgrađena na temeljima crkve iz ranokršćanskog vremena.

Od prapovijesnih ilirskih tragova, rimskih ladanjskih vila rustica, srednjovjekovne gusarske moći županije Mokro u Neretvanskoj kneževini, turskih zidina i venecijanskog baroknog gradića, preko autrougarskog mondenog ljetovališta, sve do danas, makarska priča neraskidiva je od njenog zadivljujućeg prirodnog okoliša. Povijesna priča grada ispričana je kroz glasoviti Franjevački samostan, kaktedralnu crkvu sv. Marka, crkve sv. Filipa i Jakova, svetište Vepric, Kačićev trg, muzeje i galarije, preko kamneih uličica, trgova, plaža, kroz šumarke i planinske visove.

Dio bogatstva Makarske baštine i umjetnosti čuva se u Gradskom muzeju Makarska i Gradskoj galeriji Antuna Gojaka. Franjevački samostan Svete Marije više od pet stoljeća star, spomenik je od iznimne važnosti, a Malakološki muzej unutar njega jedan je od najpoznatijih u svijetu.

Smješten je na primorskim obroncima planine Biokovo iznad sela Kotišina, na nadmorskoj visini od 350 do 500 metara i sastavni je dio Parka prirode Biokovo. Vrt je utemeljio dr. fra Jure Radić (1920-1990), franjevac i znanstvenik, sa svrhom znanstvenog istraživanja i motrenja, zaštite i očuvanja te popularizacije i upoznavanja biljnog svijeta planine Biokovo.

Na relativno maloj površini od 16,5 ha nalaze se vrlo raznolika staništa kao što su kamenjare, točila, vrletne stijene, obradive površine te kanjon Proslap s istoimenim slapom koji je veći dio godine suh, a oživi za vrijeme jakih kiša.
Na površini biokovskog botaničkog vrta Kotišina utvrđeno je oko 300 samoniklih biljnih svojti, od tipično mediteranskih do planinskih, a na nekim područjima sađene su egzote, poljoprivredno i ljekovito bilje.
U proljeće i rano ljeto vrt je najraskošniji i obiluje cvjetnim šarenilom dok se u ostalo doba godine u njemu uvijek može pronaći pokoji skriveni cvjetić. Kroz vrt vodi nekoliko pješačkih staza, a na glavnom ulazu u stijeni su uklesane riječi. Zbog svojih prirodnih i kulturnih atrakcija selo Kotišina i njen Botanički vrt privlače turiste i posjetitelje ne samo za vrijeme ljetne sezone, već tokom cijele godine.
Lokalna planinarska društva već su markirala okolne planinarske staze koje su dijelom pogodne i za bicikliste. Za Botanički vrt Kotišina brine se Park prirode Biokovo www.biokovo.com.

U centru Kotišine se nalazi i spomen rodna kuća svećenika isusovca i pjesnika oca Petra Perice, rođenog 1881. godine. Otac Petar Perica s mnogim istaknutim hrvatskim domoljubima mučki je ubijen 1944. godine na Daksi, otočiću Dubrovačkog arhipelaga. Poznat je i kao autor omiljene hrvatske marijanske himne «Rajska djevo, kraljice Hrvata» i «Do nebesa nek' se ori». Kuća je obnovljena i uređena, a postoji mogućnost obilaska za sve zainteresirane i turističke grupe.